Posljednja noć

Svaki dan do petka sam kao vojak križala dane na malom džepnom kalendaru, željno čekajući povratak u naš topli dom. Noću bih čula kako mali "zmaj" šumno ulazi u veliko dvorište i ništa više. Glorio bi sam odlazio u ordinaciju na terapiju i priznao mi treći dan da se osjeća mnogo bolje. To je bila najljepša moguća rečenica koju sam poželjela čuti. Sve se isplatilo. Temperatura je netragom nestala i nije se više osjećao nemoćan i apatičan. Već je počeo planirati kako će odmah zvati Vedrana kada dođemo doma i dogovoriti da idu u teretanu. Mojoj sreći nije bilo kraja. Jedino se žalio na tu "montažu" u svojim nosnicama jer mu je smetalo kod spavanja. Vrijeme nam je bilo ugodno i nekako bespomoćno smo se prepustili tim monotonim danima. Gloriu je nedostajao kompjutor.
" Daviddof ", da li povrijeđen mojom ispaljenom strijelom ili je shvatio kako je ružno što "spopada" ženu koja je tu s bolesnim djetetom, a ne na odmoru, umirio je svoju bujnu maštu i obustavio sve smontirane planove. Ja bih često Gloriu predlagala da odemo obilaziti znamenitosti tog prekrasnoga grada i na moje iznenađenje on je prihvatao. Čak se nije protivio niti slikanju za uspomenu.
Kod posljednje terapije krenula sam i ja sa sinom. Bio je to prvi susret nakon par dana. Ljubazno i pristojno, pružio mi je ruku i upitao je li nam već dodijalo. Iznenadila me ta nenapadna prisnost i ugoda koju sam osjetila. Definitivno nisam voljela pritisak i onu prijeteću atmosferu u zraku od napaljenih muškaraca koji nisu željeli propustiti priliku.
" Pa, kako je danas?" - upita Gloria.
" Ja ću Vam reći! Prekrasno! Nema temperaturu i nije nemoćan. Ja sam oduševljena. A moram Vam priznati, nisam bila optimistična." - rekla sam veoma raspoloženo.
" Pa, to je zbog izravnog djelovanja antibiotika na sluznicu. Bilo bi dobro poslije ovoga što više boraviti na moru, plivati i roniti morsku vodu. " -savjetovao nas je.
" Ja Vas pozivam na oproštajnu večeru, ako niste zauzeti ." - rekla sam najiskrenije.
" Da, doktore, to moramo proslaviti." - pridruži se Glorio.
" Pa, kako bih mogao odbiti takav poziv!" - reče, " dolazim po vas dvoje u devet i vodim vas na jedno tajanstveno mjesto."
Sva sretna sam pozvala Vlatka na mobitel i pričala mu u kratkim crtama da je sve gotovo i da krećemo sutradan u jutro. Nisam ga stigla pitati niti za vrijeme u našem gradu. Trudila sam se biti kratka i prenijeti svu moju radost. Sad je mogao svoj skepticizam vezati mačku o rep. Bila sam ponosna na sebe, što sam po tko zna koji put donijela ispravnu odluku u životu. Radosno sam već planirala naš život u budućnosti, rasterećen tužne Glorieve sobe i bolesti koja nam je uništavala život mjesecima.
Oko devet sati sam bila spremna za poći, a onda me dočekao Glorio s molećivim pogledom:
" Možete li bez mene? Ovaj tren sam našao kanal s kečerima i gledao bih ovu borbu. Večeras je moj najdraži kečer."
" Pa, nije to baš fino, ali OK. Ako što trebaš, zovi!" - rekla sam i pošla kad sam čula lupkanje cipela na stubištu.
""Daviddof" se pojavio u najboljem izdanju do sada i još je tomu pridodala ona neka ranjivost u njegovim očima.
Mjesto koje je obećao, zbilja je ispunilo obećanje. Panorama ovog prekrasnog grada podastirala se pod nama u ugodnom restoranu s tihom glazbom. S manirima pravoga kavalira, pridržao mi je stolicu i večer je kliznula ugodno kao čamac niz mirnu rječicu. Prvi gutljaj vina sam potegla malo jače, jer mi godila studen tog pića kroz suho grlo. Prepustila sam mu da me iznenadi specijalitetom ovih krajeva i osjetila sam da mi se pogled zamutio u jednom trenu.
Razgovor je tekao blisko i iskreno. Pričala sam mu o sebi, o onomu što volim i što jako mrzim. Preko čaše sam ga pogledala malo izazovno, piće je činilo svoje, a ipak mu rekla da je brzopleto jurnuo sa šarmiranjem u trenutku kad sam bila očajna zbog bolesnog djeteta.
" To ste uradili tako jeftino i nerazumno. Da li Vi možete uopće zamisliti osjećaj nas majki, koje kao lavice držimo šape na svom čedu i strepimo. A Vi mene da poljubite!" - vraćali smo se s temom na početak tjedna. Kada je pružio svoju ruku preko stola i prešao mi prstom preko svakog mog nokta pojedinačno, osjetila sam trnce. Izazov, miris mora, sloboda, dijete ozdravilo. Osjećala sam da ako dignem ruke i mahnem njima, mogla bih kao kondor kružiti nad ovim gradom. Desert sam odbila, jer smo Vlatko i ja uvijek prvo jeli kolač, pa onda ručavali. Nisam željela pokvariti okus prelijepe hrane u ustima. Predložila sam da krenemo i zamolila da ga uzmem pod ruku, jer mi je vino bilo u nogama kao utezi. Zavalila sam se u udobni dvosjed i brzo smo stigli pred njegovu kućetinu.
Nagnuo se prema meni. Nisam pokušala bježati. Sjedila sam. I zaronila u njegove pitome oči. Nisam ga do sada takvoga vidjela. Samo sam pomislila:
" Valjda će ovaj put poljubiti drugačije!" - i sklopila oči. Spustio je svoje usne na moje i zadržao ih jedan tren. Nešto je prostrujalo kroz moje tijelo, a on se odmače i krenu iz auta. Nisam čekala da otvori moja vrata, nego sama uhvatila za ručicu i u taj tren ugledala Vlatka kako stoji raskolačenih očiju u vratima 'našeg' kata.

* Posljednja noć - dio X
* Ponedjeljak - dio IX
* Noć - dio VIII
* Poljubac - dio VII
* Pula - dio VI
* Brige oko škole - dio V
* Povratak - dio IV
* Ordinacija - dio III
* Pohota - dio II
* Prijevara bez imena - dio I