Noć

Nismo progovorili niti riječ. Tiha glazba s CD-a razlijegala se po udobnoj unutrašnjosti automobila i po nosnicama me golicao blagi miris auto-osvježivača. Nisam više osjećala grižu savjesti. Definitivno me preplavio isti onaj osjećaj kao kada me uznemirio mobitel svojim zvonom u ono vrelo poslijepodne i kada sam u njegovom glasu osjetila bahatost i poigravanje ženskim bićem. Muškarci pojma nemaju koje smo mi lukavice, ali samo kada nas "dirnu".
Barem sam ja takva. Na koljena me može oboriti samo muškarac koji je suzdržan, umjeren, neprimjetan-a tako primjetan.
Oni sebi dozvoljavaju svašta i bude im oprošteno. Dok ne nalete na pravu ženu.
Još su gori kada imaju dobar auto ili veliku kuću. Tek onda si umišljaju da mogu ostaviti svoju dosadnu ženu, dokazati svoju vječnu mladost.
Ušli smo u usko mermerno stubište i odjednom mi se ta kuća učinila hladna. Više sam voljela toplinu namještaja, sagove, slike, zavjese, nego ovo što sam vidjela tu u toj zastrašujuće velikoj kući. Čista geometrija. Bez emocija. Goli ogromni prozori zatamnjenog stakla. Sobno cvijeće koje je bilo tako "nagnojeno" da je izgledalo kao od plastike. Na zidovima samo po jedna slika, i tko zna koliko vrijedi.
Moji zidovi su bili "oblijepljeni" slikama. Ja jednostavno ne znam odoljeti kada vidim sliku i moram ju kupiti. Kada mami kažem da sam kupila još jednu, ona prokomentira: " Ma, molim te, gdje si ju stavila!" Ali, zato nikomu nije dosadno kada dođe kod mene. Ima besplatnu izložbu.
Šalu na stranu, ali u stubištu sam se pela stepenicama ljuta kao zmaj. Iz nosnica sam frktala vatru.
"Umišljeni napucani plastičar!" - mislila sam u sebi. Još jedanput me uhvatio za nadlakticu i s blagim pogledom rekao:
"Jesi li ljuta? Mogu li te poljubiti za laku noć? Bez zadnje namjere. Idem ja nazad, vidio sam prijateljev auto u jednom restoranu. Vas dvoje se opustite i ako bilo što trebate, samo me zovni." - rekao je i poljubio mi ruku. Okrenuo se i nestao iza ogromnih bijelih vrata sa tamnim staklima. Čula sam kako ih je zaključao.
Ušla sam na prstima u dnevni boravak, misleći da Glorio spava, ali sam ga našla kako priča s Vlatkom. Mahnuo mi je rukom da sačekam i nakon par riječi pružio mi mobitel.
"Ljubavi!" - rekla sam umorno.
"Gdje si to ti bila? A dijete ostavila samo?" - s prijekorom u glasu obratio mi se Vlatko.
"Ti zaboravljaš da sam ga ja rodila i da o mojoj brizi ne volim raspredati s drugima!" - rekla sam "povučena za jezik".
"I?" - reče on očekujući opravdanje.
"Išla sam nešto jesti!" - hladno mu rekoh.
"Sama?"
"Ne, s tobom !" - odbrusih, još uvijek raspaljena zbog svega što mi se dogodilo. "Što ti radiš!"
" A ništa. Evo, gledam "Anatomiju". Snimio sam ti da pogledaš kad se vratiš."
"Hvala. Ti uvijek misliš na sve. Znaš, nervozna sam. Ne volim biti daleko od kuće. Koliko god se odmaram, opet sam umorna. Nije to moj krevet. Sutra popodne će mu raditi tu terapiju s antibioticima. I tako par dana. Ne mogu da čekam povratak. Hoću da ti se uvučem i da zaspem." - tiho sam mu šaputala sjedeći za trpezarijskim stolom.
"Lijepo mi spavaj!" - reče Vlatko i prekinuli smo razgovor. Pošla sam do hladnjaka i bila iznenađena kad sam otvorila. Unutra je bilo svih mogućih sokova, voća, pića. Da li je to bilo spremno za nas? Tko bi njemu znao. Ja svemu prilazim sumnjičavo i pazim da se ne opečem.
Glorio je pronašao neki zanimljivi kanal pa smo se skoncentrirali na program. Uskoro smo zaspali.

* Noć - dio VIII
* Poljubac - dio VII
* Pula - dio VI
* Brige oko škole - dio V
* Povratak - dio IV
* Ordinacija - dio III
* Pohota - dio II
* Prijevara bez imena - dio I