Ponedjeljak

Jutro nas je probudilo milujući nas sunčevim zrakama po licu. Krevet je bio uistinu udoban i tvrd. To mi je bilo važno. Mrzila sam one u koje sjedneš, a koljena ti dođu pored ušiju. Otišla sam do kupatila koje je bilo veliko kao pola moga stana. Uživala sam u oštrom mlazu vode i dugo sam nepomično stajala glavom prema gore. Glorio je još uvijek spavao. Teško je disao na usta i usne su mu bile suhe i ispucane.
"Sunce moje milo, kroz što mi prolazi. I ja nekomu treba da pravdam da mi je dijete uistinu bolesno."
- pomislila sam i suze su me zapekle u očima. Legla sam pored njega i milovala mu lice. Progledao je.
"Hoćeš li da prošetamo?" - upitala sam ga.
"Ooo, mama, pa gdje ću ovakav! Vidiš li ti na što ja ličim! Ja bih radije sjedio na balkonu i disao zrak, znam ja zašto ti to govoriš." - odgovori mi na sva moja pitanja unaprijed. U taj tren zazvoni njegov mobitel i on radosno reče: "Vlatko!"
"Evo, sad je bolje. Ne boli me, ali mi je teško disati na usta. Usne su mi kao Sahara," - razdragano je pričao s Vlatkom. " Tu je, upravo me gnjavi da šetamo!" - pruži mi mobitel.
"Ljubavi, kako si spavala? Nadam se sama ? " - moj dragi glas milovao mi je uši.
"Mogu ti reći- lijepo. Nisam se pomakla cijelu noć. Upravo sam se istuširala i predlažem mu da prošetamo."
"A čuo sam da neće. A trebali bi. Zato ste tu. Ali, ni balkon nije loš. A ti? Što ćeš obući?" - ljubomorno me počeo gnjaviti.
"Evo, onu žutu minicu, a gore neću ništa!" - pokušala sam se našaliti.
"Ne sumnjam. Ne trebaš ni dole. " - malo rezignirano reče i dodade: " Pa, čujemo se još!"
Gloriu sam napravila čaj od kamilice i krenula u šetnju. Nisam imala namjeru daleko, samo da se pokrenem. Mrzila sam statičnost i besposlenost. Odjednom sam pomislila na "Daviddofa". Bilo mi je čudno da se ne javlja i nešto ne predlaže. Još je čudnije bilo što je osvanuo ponedjeljak, a on nije u Zagrebu. A možda i jeste, tko zna. Rekao je da će popodne obaviti terapiju. Pred kućom nije bilo "zmaja". A možda je i na kavi negdje. U taj tren ugledah "zmaja" pred tek otvorenim restoranom u susjedstvu. Kako sam se približavala, tako sam i njega ugledala u kutu terase. Bio je sam i pio kavu. Nije čitao novine. Samo za još jednim stolom sjedio je neki gospodin i čitao novine. I baš dok sam dvojbila što da radim, on mi mahnu rukom kao znak da priđem za stol. Dok sam prelazila ulicu, on poskoči i krenu prema meni.
"Da! Pravi "gentleman"." - pomislila sam prilazeći mu i pružajući ruku na pozdrav. On ju prinese usnama i poljubi. I kako da budem i dalje ljuta, pomislila sam.
"Kako ste spavali?" - upita me.
"Kao beba. Krevet Vam je super." - rekoh mu, sjedajući u udobnu pletenu stolicu od bambusa.
"A ja nisam, ako Vas zanima. Ne znam zbog čega sam više ljut na sebe. Ili zato što sam vam rekao Ti ili zato što sam ispao papak i poljubio Vas. Ali, tako me taj vaš "Code" ošamutio da sam morao prići bliže i pomirisati Vam kosu, a eto- poljubio sam Vas!" - govorio je tiho, s laktovima na stolu i isprepletenih prstiju. Ruke su mu bile nježne, dugih prstiju i njegovane.
"I meni je zasmetala Vaša sloboda da mi kažete Ti. "
"Evo, ovaj tren ja Vas molim da se prestanemo persirati. Molim vas, zovite me Tiho."
" Ne, radije ne bih. Da bih nekomu rekla Ti, trebam osjetiti bliskost, a Vi ste ipak samo liječnik moga sina." - rekla sam. " I što Vi sebi umišljate, da sam ja pala na guzicu zato što mi udvara doktor Blaum. Ma, dajte, molim Vas. Davno sam bila tinejdžerica. To ostavite za te Vaše napucane pjevačice i misice što Vas traže da im sponzorirate silikone i nosiće.!" -odapela sam strijelu i izbacila sve iz sebe.
On me gledao kao dječarac i sto posto zbunjen. Nije to očekivao, ali je pokušavao prikriti bijes ili bilo koju reakciju.
" A kako to da niste u Zagrebu?" - dodala sam, dok nisam zaboravila.
"Za danas nemam ništa na programu. Sutra idem. Ali, budite bez brige. Svaki dan oko 17 sati Vašem sinu ću tretirati terapiju. " - reče i odagna moju dvojbu oko Zagreba.
" A što ako Vi, ne daj Bože, stradate vozajući se tamo-amo. Što da mi radimo!" - rekoh onako u šali.
"Pa, neću valjda. Stalno to radim. A ako i bude takvo zlo, zaključajte i idite." - reče nezainteresirano.
Iako sam se šalila, mislila sam ozbiljno i na tu mogućnost. Pa, nesreće se ne planiraju. One dolaze kao nevrijeme na vrata i preokreću planirane stvari.
Nisam pristala da se zajedno vratimo. Prošetala sam još malo i krenula prema toj zastrašujuće velikoj kući. Glorio me gledao s balkona zavaljen u stolicu.

* Ponedjeljak - dio IX
* Noć - dio VIII
* Poljubac - dio VII
* Pula - dio VI
* Brige oko škole - dio V
* Povratak - dio IV
* Ordinacija - dio III
* Pohota - dio II
* Prijevara bez imena - dio I