" Ona je poginula ! "

1966.


Dogovor je pao. Njegovi roditelji su došli kod mojih da me isprose, dogovoren je datum… A sad je preostalo još samo da izaberem vjenčanicu.
Bio je vruć ljetni dan, kad se na vrelom asfaltu dizala prašina ispod ljudskih koraka. Zrak je bio suh, a najljepše je bilo ići ulicom ispod ogromnih krošnji drveća, gdje je vjetrić pirkao i zavlačio se pod bluzu i suknju i rashlađivao znojnu kožu.
Pošla sam do velike robne kuće u susjedni grad. Odlučila sam u miru pregledati svaku haljinu na odjelu vjenčanica i sama doživjeti trenutak kad mi „ ja „ iz ogledala namigne i kaže- to je ta.
Autobus se zaustavio na kolodvoru, a ja sam laganim korakom krenula u smjeru robne kuće. U hladovini terase lijepoga restorana sjedio je naočit muškarac i nasmiješio mi se. Zbunio me, a zbog misli koja mi je proletjela glavom, postidjela sam se budućeg supruga s koji sam „ hodala „ dugih pet godina.
U to vrijeme nije bilo klima uređaja, nego su ventilatori vrtjeli svoje velike glave i rashlađivali odjeljenja u robnim kućama koliko – toliko. Nisam se mogla odlučiti, pa sam pomislila da bih mogla otići i do Splita. Vraćala sam se istim putem, a onda sam ugledala naočitog gospodina kako ustaje od stola i izlazi na ulicu.
„ Mogu li vas ponuditi hladnom „ Cocktom“, na ovaj vrući dan.?“
Osvrnula sam se oko sebe i pomislila kako me tu nitko ne poznaje, a što je i loše da grlo rashladim sokom.
Ne smijem vam reći da je razgovor bio toliko zanimljiv, da sam naglo poskočila i rekla: „ Zaboga, otišao mi je bus!“
„ Pa, što ! Ja ću vas odvesti!“ – smireno je izgovorio.
„ Ali…četrdeset kilometara…“
„ Za vas i četiristo za mene nije ništa. „ -nasmiješio se, pružio mi ruku i poveo me od stola do auta.

Cijelu noć sam se prevrtala u krevetu, jer sam, kao rižu - zrno po zrno, prebirala po našem razgovoru. Bila sam sretna kada je budilica zazveckala 'ustajanje'. Već mi je dodijala nesanica i njegovo lice u mislima, koje me činilo grešnom, pa sam se bojala susreta pogleda s rodbinom i budućim suprugom.
Požurila sam nakon kupaone odjenuti laganu haljinu, dohvatila torbu i žurno krenula da ne okasnim na posao. Kad sam otvorila vrata, u jutro u 6 sati i 30 minuta, ispred je stajao ON.
„ Oh!“ – ustuknula sam. „ Što ti radiš tu ? Ta nisi valjda noćio!?“
„ Došao sam te odvesti na posao.“ – rekao je i uzeo me ispod ruke, pa poveo do auta.


1976.

Sramota koju sam nanijela obitelji zbog otkazivanja svadbe, nije bila ništa u usporedbi, kada sam pobjegla od kuće i došla s njim u njegovu kuću. Kada me uveo u sobu i kada sam pružila njegovoj majci ruku i izgovorila svoje ime, ona je pljunula pored mene i rekla: „ Vodi to iz moje kuće!“
Njegova majka nije htjela čuti da sin dovede snahu 'druge vjere.' Mi smo se toliko voljeli, da nam je bila dovoljna podstanarska sobica 'tri sa tri', gdje smo dobili i dvoje krasne djece. On majci nikada više nije otišao, jer je rekla ' ona ili ja', a vjenčao me par dana nakon dana kada su mu javili da je umrla.

1992.


Nisam se pokajala niti jednog trenutka što sam 'popila „cocktu“ '.
Što smo više osuđivani i što se više kava popilo s temom o nama, toliko smo mi bili jači. Ja sam se zaposlila, dobili smo stan, napredovali u životu; djeca su nam dobro učila.
A onda je došao rat. Na vrata smo stavili moje ime, a tražila sam način da ga izbavim iz grada i da ide bilo gdje. Jedan prijatelj nam je pomogao i 'sredio papire' za Švedsku. On i djeca su otišli, a ja sam prebacila sav namještaj iz stana i sve što je moglo da se spasi, što smo godinama stjecali nas dvoje.
To je potrajalo skoro pola godine.
I došao je dan da i ja krenem za suprugom i, već sad velikom, djecom.
Po dolasku u taj mali švedski grad, odmah su me uputili u Socijalnu službu. Dočekala me ljepuškasta plavuša, vrlo profesionalna i strpljiva. Čak sam i zaplakala kad sam vidjela s koliko pažnje pristupaju čovjeku koji je pobjegao od rata i moguće smrti.
Pored nje je sjedio i prevodilac.
„ Vi ste Klaudija Pranjić? „ – upitala me gledajući u veliki list papira ispred sebe.
„ Da . „ - odgovorila sam.
Prevodilac mi je sa blagim osmijehom prevodio njena pitanja.
„ Ovdje ima jedan gospodin Mario Pranjić….poznajete li ga?“ – prevodio mi je mladić u bijeloj majici na široke i uske tamno plave pruge.
„ Da, to mi je suprug.“ – odgovorim odmah.
„ Ali, on mi je rekao da je njegova supruga poginula. Mi smo u vezi već nekoliko mjeseci….“ – govorio je prevodilac zbunjen i crvenog lica, oborivši pogled na papir na stolu.

Prokleta „ Cockta „ !!!