Kako sam osvojila svekrvu

utorak , 24.03.2015.

Damir uopće nije bio faca.
Imao je visoke zaliske, a na tjemenu je imao jako prorijeđenu kosu.
I trbuh, koji je zaobljeno formirao njegove karo košulje.
Ja sam bila cura kojoj su se svi upucavali kad sam se zaposlila u Općini u pravnoj službi. Svi su probali. Čak i oni obilježeni zlatnim obvezujućim prstenom.
Na kavu za pauzu smo odlazili u obližnji bar „ Stolica „. Damir je uvijek bio nosom zabijen u svoj mobilni uređaj.
A ja ! Ja sam padala na tipove koji su nezainteresirani za okolinu, pa i za mene.
Djelovao mi je da ima stav, da je pametan i da zna što hoće. Od kolegica sam čula da je vrlo inteligentan i da se svi ministri otimaju za njega. Njegov stav prema politici je bio „ignore“ / i to su mi podastrli u bazi informacija /, te je tako stagnirao na svom radnom mjestu.
Tip je bio zbrinut sa dobrim autom i živio je s roditeljima.
„ Mario, pitaj tipa u kutu na visokoj stolici što će popiti. „ – riješila sam krenuti u akciju.
Vidjela sam konobara Maria kako se okreće i pokazuje na mene, a za koji trenutak Damir je podigao šalicu kapučina i „ nazdravio“ mi uz jedan mig.
Uh…u trbuhu sam osjetila neko žarenje i bilo mi je drago da nisam fulala. Bit će da je on taj, pomislila sam, ustala sa stolice i krenula u nove radne zadatke.
Već nakon tri mjeseca, Damir je u jednoj šetnji pored rijeke šapnuo. „ Ostani tu.“ I ostavio me samu.
Instinkt mi je govorio da se radi o nekom iznenađenju, ali s obzirom da nije bio nikakav praznik ni rođendan, nisam stigla ni odgonetnuti, a Damir je urlao sa ograde mosta:
„ Silvija, udaj se za mene!!! „ – i skočio u rijeku.
Umrla sam od straha. Cijela vječnost je prošla dok je izronio, pa sam ja već jecala u suzama misleći: poginu budala zbog mene. Čučala sam na obali sa zlatnim skupim sandalama u vodi, pružajući mu ruku da izađe, a on je kao kakav blesan kleknuo u plićaku i rekao:
„ Hoćeš li se udati za mene?“
Čula sam pljesak iza leđa i sva uplakana okrenula se i ugledala grupu turista kako su to sve promatrali do kraja.
Grlila sam ga onako mokrog u mojoj najboljoj i najskupljoj haljini i vikala:
„ Da !!! Da !!! Udat ću se za tebe, budalo moja mala.“
Moju sreću srušilo je njegovo mračno i ozbiljno lice kada je sljedeći večeri došao s autom po mene ispred zgrade. Jurnula sam na sjedište pored njega, a on je sav ozbiljan ponjušio zrak ispred sebe kao moj Floki i rekao: „ Mmmm…kako lijepo mirišeš!“
„ I ? Što nije uredu ? „ – upitala sam ozbiljno, stavljajući ruku na volan.
„ Rekao sam starcima da se ženim. A stara je rekla: 'ona u moju kuću neće'!
Zinula sam tako jako u šoku, da mi je mogao staviti cijelu jabuku u usta:
„ Štoooo? Pa ona me i ne poznaje !“
„ I ja sam joj to rekao, ali tu je priči kraj. Na osnovu susjedine priče ona te već poznaje.“
Hm…susjede. Jedina susjeda i zajednička doticajna osoba bila je Marina iz mog ureda, ali Marina je bila ok. Jedva sam čekala sljedeći radni dan da razgovaram s Marinom, ali Damir je imao izraz lica baš kao i onih dana kada sam ga promatrala u kafiću na pauzama.
„ Ja sam joj rekao: znači ni ja? A stara je čvrsto stajala i rekla: da, ni ti - ako ju oženiš. „
Oka nisam sklopila cijelu noć analizirajući stvar. Damir je znači bio isti svoja majka. Tako i tako, to je to. Nema puno priče.
Onda sam se zapitala: za koga se to ja udajem? Kako ćemo mi rješavati naše probleme? To sam uplašeno gurnula u stranu: sljedeće jutro popila svoju nesicu, istuširala se, našminkala, obula svoje cipele sa visokom petom, kroz kosu samo provukla prste, sa ugrađenim dugim noktima, nekoliko puta i frizura je bila tu.
„ Pa, draga moja…njoj je bilo najvažnije kako izgledaš, a ja sam rekla: kao i svaka današnja moderna cura: uvijek je tip-top sređena. Nije ju zanimalo što radiš, jesi li obrazovana, ali je prvo pitala: ima li i ona nokte kao sve ove ptičurine od cura koje viđam? Ja sam se smijala i rekla: da, jer sam znala na što misli. Ona je na to rekla: a –ha, znači ta neće ni kuhati ni čistiti, jer mora čuvati nokte.“ – pričala je Marina o Damirovoj mami.
Digli smo kredit, kupili stan, namjestili osnovnim stvarima; svadba je bila luda i nezaboravna; odlazili smo na posao i vraćali se, još uvijek zaljubljeni…A onda jednoga dana:
„ Silvija, znaš da je Damirova mama u bolnici?“ – upitala me Marina. Ostavila sam vijest za doma, uz ručak, jer je Marina dodala da nije niš' ozbiljno.
„ Moraš, Damire poći u bolnicu. Pa, samo tebe imaju.“ – uvjeravala sam ga.
Totalno nezainteresirano, ustao je od stola, dohvatio 'joystick' i nastavio igrati svoj nogomet na „ PlayStation“.
Bila sam ljuta na njega, odjenula se, uzela ključeve od auta i krenula put bolnice.
Ugledala sam ju kako sjedi na krevetu, s pogledom uprtim u daljinu. Vidjela sam tugu i usamljenost osobe koja je bila u ratu prvo sa samom sobom, pa onda sa cijelim svijetom.
„ Dobar dan.“ – rekla sam joj, sigurna da je to ona sa Damirovih slika.
Legla je i okrenula mi leđa.
Privukla sam stolicu, sjela pored kreveta i gledala u njena leđa. Sjedila sam tako nekih dvadesetak minuta, a onda pošla sa jednim : " doviđenja ".

Tako sam uradila i sutradan, pa onda još jedan dan. U bolnici je bila zbog aritmije srca i trebalo je ustvrditi pravu terapiju.
Više nisam otišla.
Damiru sam ispričala svaki put što sam uradila i po trzaju mišića na njegovom licu znala sam da mu je drago i je sretan sa informacijom.
A onda sve po starom: naš život je tekao lijepo, skladno; test za trudnoću je pokazao da smo trudni i tko sretniji od nas.
Jaka bol probola je moj trbuh i Damir me izbezumljen vozio iz ureda u gradsku bolnicu.
Doktor je ušao tužan u sobu u kojoj sam se odmarala i rekao:
„ Žao mi je, izgubili ste bebu…“
Ležala sam tužna. Nisam mogla ići na posao danima. Niti Damir.
Gledali smo neki film, dok su nam misli lutale: što je krenulo krivo, kad smo začuli zvono na vratima. Iz hodnika sam začula:
„ Došla sam kod nje, a ne kod tebe!“ i u vratima sam ugledala svekrvu.

/ Op a. Marina je pitala svekrvu: kako je Silvija, na što je ona odgovorila: zašto me to pitaš? Pa, danima ne dolazi na posao – rekla joj je Marina. /