Decembar 2001

Po kiši i s grmljavinom pala je kavica s Pjesmom.
Ništa nas nije moglo spriječiti :)

Vrijeme je ručka:






I idemo na otvaranje ATP.
A sve počinje s Tonyem Cetinskim !!!!

... što ja tu mogu!!!

Došlo ljeto, zove more, zovu putovanja ,,,

Misli Decy na sve vas...ali pisanje je na čekanju.

Znam, znam...nema me.
No, uvijek sam radila ono što volim raditi, pa tako i ne raditi.
Kao što je Minimaxine rekla: 'dođe vrijeme kada ljubav prođe', pa tako i prema blogu.
Jednostavno sam izgubila nerve sa problemima koji su trajali i trajali da bih ja nešto objavila.
No, vaša Decy sve vas voli i ponekada prošeta blogosferom 's prstom na usnama' (psss!)

Čula sam kad se Zoran izvukao iz postelje i šuškajući sa stopalima otišao u kupaonu. Onda je slijedio zvuk njegovog pišanja točno u rupu s vodom u školjki, i jedan otegnuti zvuk prdenja. Uh, tad bih ga najradije skočila i zagrlila. Znala sam da je živ...itekako živ. Zdrav...jer sve funkcionira.
Brinula sam se za njega. Iako je mlađi od mene devet godina, već par godina pije lijekove za tlak i bori se sa kolesterolom u krvi.
Onda je škljocnuo sa ključem u bravi i otišao.
Ja sam imala dogovor taj dan sa svojom snahom za kavicu. Pa iako sam čula da bura klopara sa griljama na prozorima, pomislila sam zašto bih odgađala odlazak u njen grad (udaljen kojih pedesetak kilometara od mene), ili ju zvala na telefon. Što nam smeta bura, kad ćemo ionako prešetavati iz jednog butika u drugi, s jedne kave na drugu.
I dok sam čekala pred njenim vratima sad već i malo duže, pokajala sam se što ju nisam zovnula.
Otvorila je vrata zamotana u svoj bijeli dugi ogrtač, čupave kose i natečenih očiju.
„Ajoj, ti došla?“ – promrsila je kroz zube i odmahnula rukom prema sobi za dnevni boravak. I mimikom pokazala da ode oprati zube.
Sjela sam na tabure onako u kaputu i mislila se da je baš nezgodna situacija. Ona je bila od rijetkih koja je poštivala moju privatnost, a isto to očekivala od drugih. Velika slika moga brata, preko koje je u kutu stajala crna traka, uvijek je stajala pored telefona na malom stoliću pored trosjeda. Gledao me mrkim pogledom, i bio mi najsličniji od nas svih šestoro djece.
I nije uradila ono što bi inače uradila: produžila u kuhinju i uključila aparat za kavu. Nego je ne skrivajući neraspoloženje, podigla noge i sjela na njih.



„Znaš što! Hajde ti nazad u krevet. Idem ja.“ – rekoh joj kad sam vidjela da nije raspoložena. Vani je puhala bura od 200 kilometara na sat, bilo je tmurno i nebo je bilo sivo, kao da će iz njega poći pljuskovi pahuljica.
„Mislila sam da nećeš doći. Pa gdje bi mogle po ovakvom vremenu.“ – rekla je bezvoljno.
Dok sam napuštala grad, vozeći velikim zavojem, mobitel je zasvijetlio.
„Molim te, vrati se. Čekaj me u Gradskoj kavani. Sad ću se malo zamaskirati šminkom.“ – rekla je i prekinula vezu, ne dajući mi priliku da ju uvjeravam da se vrati u topli krevet.
Zbilja je bilo prerano. U kavani je sjedio samo jedan sijedi penzić, koji vjerojatno nije mogao spavati. Ja nisam bila penzić, ali sam godinama patila od nesanice. Noćima iz godine u godinu slušam Zorana kako diše, prdi i hrče. I nikada mi to ne smeta, jer je to moj muškarac. Mrzila sam samoću. I kada bih znala da on ima velike obveze narednoga dana, morala sam organizirati ovakve dane, kao što sam to pokušala ovoga jutra i osjećala nelagodu jer sam svojoj snahi (velikoj spavalici) pokvarila ugodu ljenčarenja u toplom krevetu.
Dok sam miješala šećer u šalici tople kave, pomislila sam da me podsjetila na samu mene par godina nakon što je Dragan poginuo. Ostati sa dvije kćerkice sama , nije bilo lako. Muškarci su kao hijene obilazili oko mene i moje kuće, nudeći zabavu i skrivanja od svojih supruga, a ja sam patila iz godine u godinu sve više, dok Zoran nije ušao u moj život i posložio kockice onako kako bi poželjela svaka usamljena žena.
Zato sam u njenim očima prepoznala sebe.
Ušla je brzim oštrim korakom u pustu kavanu, a vani su pahulje počele prolijetati kao leptirići.
„Maruška, zaljubila sam se.“ – izbacila je iz sebe, sjedajući na stolicu pored mene ne skidajući bundu.
„Znam. To sam vidjela u tvojim očima.“ – odgovorila sam joj, spuštajući svoju ruku na njenu.
A onda je zaplakala.
„Joj, kako boli, Maruška.“ Prošaputala je i okrenula se oko sebe.
„Ne boj se, nema nikoga, cijeli grad spava.“ – našalila sam se. „Znam li ga?“ – upitala sam.
„Ma, mogla bi ga znati. Bivši susjed.“
„Super.“
„Ništa nije super. Oženjen je jako.“ – našalila se kroz suze.
„Ma, to nema veze. Sve ima rok trajanja.“ – šalila sam se s njom.


Bilo je točno pred devet godina.
Ovaj tren stojim s njene lijeve strane, kao vjenčana kuma, na datum njihovog prvog izlaska.

Bilo je tu i malo nelagode. Kao da sam ju ugledala golu. Ili kao da sam rukom posegnula da uzmem nešto njeno, dok joj pogled klizi u stranu.
U svakom slučaju bilo je neobično.
Prvo sam ostala osupnuta kad mi je otvorila vrata, blijeda, u običnoj trenirci i masne kose. (Iako obožavam njenu kosu i nikada mi ne može izgledati loše,)
Koračala je kroz stan za mnom blago nakrivljenoga tijela, pa sam se zapitala da li je to posljedica bola, jer njeno lice nije radilo grimase, koje bi mi kazivale da ima nesnošljivu bol.
"Evo, frezije sam našla posljednji buket. Rekli su mi da tek dolaze i bit će i drugih boja." -rekla sam joj, a ona je kao ovisnica hitro dohvatila mali buket mirisnog sitnog cvijeća (i taman će i mene navući na njih kao na laku drogu)., i zagnjrila svoje blijedo lice:
"Obožavam ih. Tako su mi nedostajale."
"Da ove bacim?" - upitala sam noseći ogromnu predivnu vazu prema kuhinji.
"O, ne! Samo im istuširaj krajeve. Mogu one još mirisa podariti." - odgovorila mi je, a ja sam zamijetila da joj buket u ruci podrhtava.
"To ju je bol iscrpila." -ukrala mi se misao konstatacije.
"Ove naranče i banane sam kupila, jer znam da voliš zelene banane." - rekoh joj, vadeći voće iz vrećice i stavih ga u ogromnu staklenu zdjelu na šanku. "U trgovini mi ženska reče da se već u jutro rano 'activia' proda kao da je na rasprodaji, pa mi je ponudila ovaj 'dukatov' s jogurtom. Jesam li pogriješila? " - upitah ju.
"Ma, ne. Svejedno je. Super. Hvala ti, draga moja, baš si drug. A sad nam pravi kavicu." - reče i otvori vrata hladnjaka, pa izvadi dva komada čokoladanog rolata za mene.
"Au, al' dobro izgleda. A moja borba s kilama !! A? Dat ćeš mi recept." - dobacih joj, dok sam nosila dvije šalice sa mirisnom kavom na stol.
"A sad pričaj. Ne može se preko telefona."
"Pa, što da ti kažem. Divlji seks, a godine ...Haha..Nije me odmah. Tek sutradan. Ali, hitnu pomoć sam digla na noge koliko sam vrištala od bolova."- pričala je, iako blijeda, puna energije i osmijeha u očima.
Ugasih treću cigaretu, pa ustadoh:
"Daj ti da ja tebi posaugam tepihe i sredim kupaonu, pa ćemo nastaviti."
Eh, sad me nekako uhvatila nelagoda. Gledala sam taj tepih nekako drugačije. Imao je pokoju mrlju. A do tada nisam znala ni koje je boje.
U kupaoni sam zamijetila da je njen ogrtač bijele boje, a prije kad bih se sjurila da na brzinu piškim, nisam ni znala da visi na vratima.
"Znaš, ono ogledalo u kuaponi ti je baš moćno." - prokomentirala sam dolazeći u sobu, da bih pobjegla od misli da na parfemima ima puno prašine, ali nemam vremena da glancam bočicu po bočicu.
"Mila, sutra radim. Ako bude hitno, zovi. Sad ti je barem onako 'na oko' čisto." - spustila sam poljubac na njeno blijedo lice i ušla u lift, koji me povezao prema prizemlju, pa na ulicu sve do moga stana, u kom me čekao jedan problem, ljutnja, razgovor...

Čuo sam snijeg kako pada.
I škripanje pod muškim čizmama debelih rebrastih đonova, koji su dobri da se ne posklizne.
Kolica nisu mogla ići, jer se snijeg bio dobro uhvatio za tlo.
Nosili su ju.
I ja sam htio. Prišao sam jednom od njih i dodirnuo mu rame. Iznenađeno me pogledao, ali se šutke maknuo i ustupio mi svoje mjesto.
Osjetio sam istovremeno slabost i njenu težinu.


Ali, neka, mogu to moje staračke ruke. Ta, posljednji put ju dodirujem.
Znači, došlo je vrijeme. Kao da sam postao svjestan tek tada.
A nisam ni tada.
Ta, tko može biti svjestan agonije posljednjeg dodira, pogleda, suze.
Nitko. Jer se svatko nada: neće valjda sada.
Bila je moja kraljica. Pedeset i dvije godine.
Vozio sam ju u najskupljem autu, kada su u gradu još mnogi maštali i o 'fići'.
Kupovao sam joj bunde i vodio na ljetovanja na sve naše otoke i uz cijelu obalu.
Tražili smo lijek, a istovremeno pokušavali uživati.
Pleli smo godine, križali ih i nestajali u njima.

Leži mirna i ne treba joj niti ogledalo da popravi frizuru. Odlazi i pušta pahulje da joj budu posljednja haljina.

Netko je zakašljao. I zaparao tišinu u kojoj je šuškao snijeg.
Crvene ruže postadoše bijele umotane u roj pahuljica.

Tišina.
Kud god da krenem, sudaram se s njom: u hodniku, u krevetu, pred ogledalom u kupaoni.
I očekujem njenu ruku da se dohvati za moju.

A sutra mi je osamdeseti rođendan.

Onoga dana kada je u ruke dobila taj dragocjeni papir, na kom je pisalo da je završila srednju medicinsku školu, značilo je preokret u njenom životu.
Nije znala da li je bio sretniji dan kada je uspješno maturirala ili kada su joj iz nizozemske dobrotvorne ustanove javili da je primljena na posao.
Po svršetku rata, mnoge europske zemlje došle su čistiti nered i učiti nas kako se radi.
Tako su se smjestili u jednu zgradu (u kojoj su prije rata bila smještena djeca bez roditelja), koja je nakon svršetka rata bilo samo još jedna zapuštana prazna zgrada.
Vrhunski kvalitetnim krevetima, ormarima, kupaonama, kompjutorima i svim sredstvima koja su potrebna za normalan život i razvoj jednog djeteta, opremili su zgradu i smjestili djecu koja su izgubila roditelje.
No, vremenom dom se punio i onom nesretnom djecom koja su imala oba roditelja, ali uvjeti za život s njima nisu zadovoljavali, što zbog roditeljskih alkoholičarskih i inih ovisnosti, a nešto zbog loših uvjeta.

Sanja je bila mlada i puna entuzijazma, da toj djeci pruži ljubav i lijepu riječ.

A njena sudbina bila je slična sudbini te djece, jer se njen otac nakon rastave s njenom majkom ponovno oženio i nastavio piti. Majka je spakirala kufer i nestala u Europi, da nitko nije znao gdje je ona.
Sanja je našla je lijep mali stan u privatnoj kući u centru grada i tiho živjela život, još uvijek uplašene mlade djevojke, no i te kako spremne za borbu. Zarađeni novac pažljivo je raspoređivala i obavezno jednu malu svoticu ostavljala u čizmu koja je bila u kutiji na ormaru.

Jednoga dana, došavši na posao primijetila je da im je stigla još jedna djevojčica. Imala je oko dvije godine.
Skinula je jaknu, okačila ju na vješalicu i stavila u službeni ormar, pa odmah krenula niz uski hodnik do uplakane djevojčice. Podigla ju je u naručje, pomilovala po kosi i nježno obrisala suze sa njenih ispucanih obraščića. Djevojčica je bila zapuštana i trebala je liječničku pomoć. No, Sanja je bila očarana s tim djetetom. Zanimljivo je bilo kako ju je dijete sa objema rukicama obgrlilo i naslonilo glavu na njeno rame.


U Sanjinom zagrljaju odmah je prestala plakati.
Strpljivo, uz priču o maloj princezi, dijete je uspjelo pojesti tanjur tople juhe i malo pire – krumpira, a nakon toga je zaspalo.
Sanja je žurno krenula do ureda, da u knjigama pronađe podatke roditelja koji su mogli ostaviti ovaku divnu djevojčicu.
Tlo joj se pod nogama zaljuljalo kad je u koloni 'ime oca' pročitala ime svoga oca.
A razlog oduzimanja djeteta je bilo stalno opijanje oca i majke i nebrige o djetetu.
Od toga dana maleno dijete je trčalo niz hodnik kada bi Sanja stizala na posao i ostajalo stisnuto u njenom zagrljaju, a onda je Sanja dobila dozvolu da ju vodi za vikend kod sebe.

(Nakon što se udala, Sanja jerodila svojoj sestrici prijateljicu za igranje.)